MAGLA NA TREĆEM PUTU

“- Da je bilo malo više sreće na kraju smo možda i mogli nešto zakuhati. Ali niti oni osim tog jednog udarca na gol nisu imali neke posebne šanse. Jednostavno dečki su dali sve od sebe, ja im nemam što zamjeriti. Brzo smo dobili gol? Gledali smo poslije malo, to su takve nesretne okolnosti. To je nogomet, a Gent je definitivno jača momčad od nas. Mi smo dali srce, a publika je bila fantastična. Ambijent je bio odličan. Malo nam je nedostajalo, a to malo je ono što čini razliku. Transferi? Ne znam, vidjet ćemo. Ako bude dobrih ponuda zašto ne, ako ne idemo ovako dalje” izjavio je predsjednik HNK Rijeke Damir Mišković netom nakon ispadanja Rijeke od belgijskog KAA Genta u 4. pretkolu kvalifikacija za Europsku ligu. Objektivno gledano, Mišković u ovoj izjavi nije izrekao nijednu potpuno netočnu tvrdnju. Da lopta prilikom Gentova pogotka nije u nes(p)retnoj gužvi u šesnaestercu sjela na nogu ukrajinskog stopera Igora Plastuna, kojem je to bio prvijenac u dresu belgijske momčadi samo dvije minute nakon što je Jakov Puljić doveo Rijeku u vodstvo i pokrenuo ekstazu na tribinama skoro u potpunosti ispunjenog stadionu na Rujevici (7562 od 8000 koliko prima stadion na Rujevici), ili da je isti igrač bio precizniji s ruba kaznenog prostora u drugoj minuti sudačke nadoknade u susretu s protivnikom koji u uzvratu stvarno nije pokazao naročitu visoku razinu kvalitete, možda bi uistinu Rijeka našla svoje mjesto u skupinama europskog natjecanja uz zagrebački Dinamo. Dečki stvarno jesu dali sve od sebe i u tom segmentu nema im se što zamjeriti. Transferi? Rijeka u ovom trenutku nije u potpunosti deficitarna ni na jednoj poziciji, neki igrači se vraćaju nakon ozlijede i mogu pokriti ono što se eventualno može nazvati rupom u ekipi( lijevi bek, Petar Mamić se oporavlja od ozlijede), a mladi igrači poput Mateja Vuka i Denisa Bušnje strpljivo čekaju priliku s klupe i rade na potpunoj aklimatizaciji na seniorski nogomet. Što se tiče izlaznih transfera, u “izlogu” su u ovom trenutku ponajviše Dario Župarić na čiju je poziciju nedavno iz Sampdorije na posudbu doveden Lorenco Šimić te Antonio Mirko Čolak čiji bi se eventualni odlazak nadomjestio novopridošlim Matkom Babićem ili unutarnjim rezervama. Utakmica s Gentom odigrana je 29. kolovoza, nekoliko dana do kraja prijelaznog roka dovoljno je da se finalizira dovođenje besplatnih ili jeftinih igrača koju u sebi nose određene kvalitete i potencijale koji pašu momčadi, a i postoji mogućnost njihove ponovne prodaje, sve u sklopu istog transfer modela koji je u klubu prisutan već 6 godina koliko traje tzv.”Miskovićeva era”. I stvarno, gledano iz ove perspektive Damir Mišković je stvarno dao izjavu koja na prvi pogled “drži vodu” i ima realno uporište u stvarnosti. Problem leži u tome što, nažalost, stvari često nisu onakve kakvima se čine na prvi pogled, a HNK Rijeka na čelu s predsjednikom Miškovićem se u narednom razdoblju mora obračunati s problemima koji se nalaze iza izjava kojima se riječka sportska javnost pokušava uvjeriti da je sve u najboljem redu jer bi ti isti problemi već ove sezone mogli determinirati sudbinu kluba s, pomalo već zaboravljene, Kantride.

Ovaj uvod u tekst napisao sam istu večer nakon gore spomenute utakmice, uzvrata playoffa EL u kojem se Rijeka oprostila od europskog nogometa za sezonu 2019./20. Jedan od razloga zbog kojih nisam nastavio s pisanjem u duhu “razgolićivanja” ostalih problema jest taj što se nedugo nakon ove utakmice (22 dana točnije) dogodila smjena na klupi Rijeke i mjesto glavnog trenera umjesto Igora Bišćana zauzeo je Simon Rožman, 36-godišnji Slovenac koji je svega nekoliko dana nakon utakmice s Gentom napustio klupu slovenskog prvoligaša Domžala. Po pitanju toga je li šok nakon, u neku ruku, naprasnog odlaska Bišćana na klupu u21 reprezentacije Hrvatske bio pozitivan ili negativan, riječka sportska javnost bila je podijeljena praktički na isti onaj način na koji je bila podijeljena za svo vrijeme koje je Bišćan proveo na klupi Rijeke. Mladi Slovenac u hrvatski nogomet došao je kao netko koga prati reputacija jednog od najperspektivnijih trenera na Balkanu, “novog Keka”, modernog trenera koji je u skromnoj ekipi Domžala koristeći se analitičkim pristupom i marljivim radom ostavrio uspjehe iznad očekivanja. Rijeka je trebala biti iskorak koji će utemeljiti sve pozitvne epitete koji su se uz njega vezali i klub koji će mu dati priliku da ostvari više ciljeve na domaćoj i europskoj razini pošto se to, ipak za razliku od Domžala i slovenske Prve lige od njega i očekivalo. No, nažalost, nije sve ispalo savršeno i nije ovo bila mirna smjena trenera i preuzimanje i stabiliziranje kluba koji je upao u rezultatsku krizu ili smjena na klupi samo zato jer je trener pronašao bolji angažman. Rožman je preuzeo klupu Rijeke koja je itekako vruća zbog problema koji se nalaze ispod vidljive površine i koji, iako ne toliko drastični do te mjere da utječu na sam opstanak kluba kao što je to u Rijeci bio slučaj ne toliko davno, i dalje postoje i imaju potencijala da u skorijoj budućnosti utječu na strukturu, rezultate i atmosferu oko kluba.
Glavni razlog zbog kojeg sam kao uvod u tekst citirao izjavu Miškovića nakon utakmice s Gentom koja je bila još u ranoj fazi sezone je taj što se iz nje mogu iščitati praktički sve pozitivne i negativne činjenice koje trenutno egzistiraju u Rijeci. Racionalno je od predsjednika kluba nakon utakmice u kojoj njegov tim nije ostavio prejterano loš dojam da pred medije plasira smirenu i odmjerenu izjavu i ostavi dojam čovjeka koji je svjestan trenutne situacije i dojam nekoga tko ima konce svega pod kontrolom. Rijetko kad netko od prve osobe kluba želi i očekuje neki impulzivan i emotivan istup u stilu De Laurentisa u Napoliju i tiradu o tome kako igrači ne valjaju i kako su njegovi ljudi odradili očajan posao u prijelaznom roku te neku demonstraciju moći i slanje navijačke skupine na neko ružno mjesto. Iz te perspektive njegova izjava nije ništa neuobičajeno, ali kao što sam to rekao pred 3 mjeseca, a tvrdim i sada, nije problem u sadržaju izjava koje on iznosi pred javnost i pratitelje Rijeke, već u tome što probleme koji su prisutni on uistinu gleda kroz tzv. “roze oćale” i ne pokazuje nego namjeru i inicijativu da to stanje promjeni, već dapače, potpuno nesvjesno na neki način ostavlja dojam nekoga tko bez obzira na to što ima čvrsto uvjerenje u vlastite stavove, nema jasnu viziju o tome u kojem smjeru ide njegov klub na svim svojim razinama. Svođenje ispadanja iz Europe na puku sreću i plasiranje one stare floskule o tome kako su “dečki dali sve od sebe, centimetri su odlučivali i nema im se što zamjeriti, glavu gore” je slijepo zanemarivanje činjenice da kad ova trenutna momčad Rijeke da sve od sebe, to davanje jednostavno ne čini razliku pred europskim momčadima poput Genta koje također daju sve od sebe, a bome ne bi činilo razliku u hipotetskim susretima s momčadima Rijeke iz proteklih sezona, pogotovo s momčadi iz šampionske sezone 2016./17. U prijevodu, momčad Rijeke stvarno je dala maksimum u tom dvomeču s Gentom, no bilo je jasno vidljivo da je taj masksimum ispod razine Genta te da su se Belgijci sa stajanjem u plitkom bloku i prepuštanjem terenske inicijative Rijeci u potpunosti prilagodili tom maksimalnom izadnju Rijeke i da su odradili taman onoliko defanzivno discipliniranu utakmicu koja je bila dovoljna da odnesu pobjedu nad inferiornim protivnikom. Na pitanje zašto je to tako, odgovor daje objektivan uvid u trenutno kadrovsko stanje momčadi, a to stanje i stajalište predsjednika i kluba o tome također se može iščitati nadovezivanjem na njegovu izjavu u kojoj govori da postoji mogućnost izlaznog transfera, no ne spominje ništa vezano uz prijeko potrebne ulazne transfere u zadnjim danima mercata(kakvih je u prošlosti bilo i koji su se više manje pokazali kvalitetnim). Pred dvije godine napisao sam tekst u kojem sam pohavlio rad dvojice ljudi zaduženih za poslove prijelaznog roka, Srećka Juričića i Ivana Mancea. Njihov posao od početka tzv. Volpijeve ere bio dovesti besplatne igrače koji ne zahtjevaju preveliku plaću i koji se sa svojim igračkim kvalitetama uklapaju u ambicije kluba i u sustav igre Matjaža Keka(koji je klub preuezo na polovici prve sezone u kojoj je navedeni dvojac bio u klubu i koji je postavio svoj model rada i selekcije igrača). Njihov kvalietatn rad (bez ulaženja u odnos s Dinamom koji ću vjerojatno obraditi u nekom od narednih teskotva o Rijeci prije ili kasnije) imao je odraza u rastu i rezultatskim ostvarenjima što u domaćem prvenstvu, a što u dvama izletima u skupine EL te je kulminacija je bila šampionska sezona i osvajanje duple krune s vjerojatno najkvalitetnijom skupinom igrača koji su nosili dres Rijeke u proteklih 10-ak godina. Po pitanju njihovog dotadašnjeg rada ne mijenjam mišljenje pošto i dalje smatram da su odradili iznadprosječan posao u okvirima svojih mogućnosti, ma koliko god bilo aktualnih priča u kuloarima kako su imali sreće prilikom dolazaka kvalitetnih igrača. Danas, a i kroz protekla dva ili čak tri prijelazna roka situacija je takva da Juričić i Mance jednostavno nisu zaslužili prolaznu ocjenu sveukupno gledajući. Kada klub slijedi određeni model poslovanja i određenu transfer politiku, iracionalno bi bilo očekivati nagla odstupanja od iste jer ona mogu dovesti do ugrožavanja kompletne financijske strukture kluba. U Rijekinom slučaju, svatko tko je očekivao da će neminovne odlaske igrača iz šampionske sezone Rijeka pokrpati skupim pojačanjima koja izlaze iz okvira budžeta, ne pozanje rad kluba. No, ono što osobno nisam očekivao, a vjerujem da dijelim mišljenje s još navijača Rijeke, jest pad u aktivnosti na tržištu i usudim se reći dovođenje i popunjavanje kadrovske križaljke igračima od kojih neki jednostavno ne posjeduju dovoljnu da čine razliku u bilo kojoj ekipi plasiranoj od 6. do 10. mjesta prvenstvene ljestvice. Problem bekovskih pozicija koje su morale biti popunjavane igračima kojima one nisu prirodna pozcija, što je direktno rezultiralo gubitkom bodova na nebrojenu mnogo utakmica od starta sezone je znak loše odrađenog posla od strane ljudi zaduženih za obavljanje tog posla i nešto što si klub s jasnom vizijom i očekivanjima od vlastite momčadi ne smije dozvoliti. Klub u narednom prijelaznom roku potvrđeno napuštaju čak trojica stopera i jedini prirodni lijevi bek u momčadi, a oni koji su ostali na raspolaganju trenutno ne ulijevaju povjerenje kao igrači spremni pružati partije dostojne borbe za europska mjesta, a obrambena nije jedina linija kojoj su prijeko potrebna pojačanja, daleko od toga. Koliko gpd bilo kompleksno slaganje kadra za naredno razdoblje, stvari se po tom pitanju moraju pomaknuti s mrtve točke, a hoće li tome biti tako za sad je neizvjesno.Trenutno jedini uvid u planove za budućnost i jedini službeni glas kluba o načinu funkcioniranja u skorijoj budućnosti jest služebena brošura kluba u kojoj se uz ostale ciljeve koji su ostali isti i koji su temelj zaloga za budućnost već proteklih nekoliko sezona(financijska stabilnost, afirmacija mladih, povećanje broja pretplatnika, finale kupa,itd.) govori i o kozmetičkim radovima na Stadionu Rujevica, točnije, o natkrivanju istočne tribine. Taj, stadion, oh taj stadion. Reći će ljudi da je rujevički kamp jedan od najmodernijih sportskih kompleksa u Hrvatskoj i bit će u pravu. Reći će neki također i da povratak na Kantridu i izgradnja stadiona u ovom trenutku nisu opcija radi financijskih mogućnosti i planiranih prihoda i rashoda te da vjeruju predsjedniku kluba koji garantira traženje investitora i nadu Kantridu u bliskoj budućnosti. I oni će do neke mjere biti u pravu. Govorit će se također i o tome kako opetovano skandiranje “Kantrida!Kantrida!” od strane Armade nema uporište u realnosti te da su to samo želje najzagriženijih navijača koji klub prate srcem i poistovjećuju svoj identitet s tribinom podno stijena. I neće pogriješiti u potpunosti. Ali, riječki navijački puk prije ili kasnije ostat će bez ikakvog opravdanja za činjenicu da sa svakim novim odlaskom na Rujevicu, neki više, a neki manje gutaju knedlu i tjeraju se da opravdaju trenutnu situaciju koja ih tjera da zaborave mjesto na kojem su, većina njih, zavoljeli svoj voljeni klub, ma koliko god ovo patetično možda zvučalo. Prva titula državnog prvaka u povijesti kluba, dominantna igra momčadi i pozitivno ozračje oko kluba te 2017. godine su i blagoslov i prokletstvo pošto nam je taj period svima donio dovoljno sreće i veselja u toj mjeri da je tu istu knedlu bilo lakše progutati. Sada kada taj izvor sreće izostaje, naravno da je vrijeme za upitati se koliko dugo će se još voditi isprazne prepirke oko toga tko je u pravu, a tko nije i koliko dugo ćemo se svi skupljati na Kantridi jednom godišnje na revijanloj utakmici, s onim osjećajem istinske sreće i pripadanja, samo da bi se nakon tih 90 minuta i par gajbi pivi vratili u staru rutinu čekanja, svatko sa svojim mišljenjem, ali bez istinskog zadovoljstva po pitanju tog stadiona, nego s nekim sivilom koje kao da traje već toliko dugo. Navijačka skupina nije ostala neokrznuta turbulentnim periodom, slučaj Pilipović Bišćan Armada je ispratila izjašnjavanjem svojeg stava koji je u početku bio znak zauzimanja Armade za svoje vrijednote i stavove, no nakon nekog vremena i upitnih ponašanja koja prije nisu bila karakteristična te naizgled određenih podjela i promjena u hijerarhiji na tribini, ostaje dojam da Armadi skupa s momčadi Rijeke treba period stabilizacije i ponovnog ujedinjena u svrhu pružanja ekipi najbolje moguće podrške koja je, a to se nevjerojatno jako vidjelo u trenucima bojkota, jako potrebna i neizostavna.
Simon Rožman ostaje trener Rijeke i nakon zimske pauze. Porazi od Dinama s bilancom od 8 primljenih i nijednim zabijenim pogotkom, kao i porazi od Gorice doma ( 100 godina klečanja pred imenom Gorica…) i Osijeka vani nakon vodstva od 2 gola na poluvremenu su stvari koje strše. Četiri pobjede u nizu i približavanjem Hajduku koji je ponižen na Poljudu s 4-0 zamaskirali su slaba izadnja u ta 4 poraza i probleme koji su prisutni u igri i s kojima je na Rožmanu da se uhvati u koštac i otkloni sumnje da još nije spreman za posao u klubu koji igra jaču ligu od slovenske i koji gaji malo veće ambicije i da nema jasnu ideju koja se mora implementirati u momčad ukoliko se misle ostvariti pozitivni rezultati na proljeće. S kadrom koji mu klub omogući i igračima koji će ili pokazati da su s razlogom u dresu Rijeke ili da nemaju ono što je potrebno da nastupaju na razini koju su postavile prethodne generacije. Ista se stvar može primjeniti i na aktualnog trenera.

Ovaj tekst nije izražavanje nekog mojeg pesimističnog i negativnog stava i to nije moja namjera. Smatram da je stajanje u mjestu s tendecijom prema padanju na dolje najgora stvar koja se može dogoditi Rijeci u ovom trenutku. Nakon nekoliko godina postizanja iznimnih rezultata nije ništa neuobičajeno kada klub naiđe na prepreke u vidu slabijeg kadra i perioda nešto lošijih rezultata. Problem dolazi kada su taj lošiji kadar u usporedbi s prošlim sezonama, kao i slabiji rezultati, produkt nedostatka jasne vizije od strane ljudi koji bi trebali biti uporište kluba te rezultat dolaska svojevrsne magle na famozni “Treći put” u kojeg se Damir Mišković kleo pred dvije godine. “Počeo sam s psovkom, a završit ću s uzdahom tolerancije” u jednoj od svojih pjesama napisao je Janko Polić Kamov, jedan od najpoznatijih Riječana uopće. Puno i previše puta upravo su na taj način prolazile sudbonosne utakmice Rijeke. Puno je psovki bilo – od Reala, preko Krečaka, i mnogo su puta Riječani nakon psovki bili prisiljeni na uzdahe tolerancije i nadu da će biti bolje. Ostao je još cijeli krug prvenstva i utakmica koja vrijedi više od kruga, a svi se nadaju da je psovkama došao kraj i da je vrijeme za konačan iskorak koji je Rijeka i zaslužila. Napisao sam ovo pred dvije godine, dan prije utakmice s Dinamom koja je bila vrhunac šampionske sezone. Nisam mislio da ću morati biti u pozciji da citiram samog sebe, tj. zadnju rečenicu gornjeg odlomka u nadi da će stvari krenuti iz znatno lošeg prema boljem, za razliku od tadašnjeg raspoloženja. Treutno je sitacija takva da se, bez previše previše pretjerivanja, može reći da je, bar meni osobno,što se tiče ukupnog raspoloženja u vezi klupske budućnosti, na neki način bilo bolje u doba kada nije bilo novca, ni ulaganja, ni nade u velike stvari, jer se tad znalo da se uistinu čini maksimum i izvlači najbolje moguće od trenutka, ma koliko god to tada bilo ironično loše. Danas je klub u situaciji da ima prostora za napredak i poboljšanje stanja, no on visi u zraku i ostaje neiskorišten u mreži vlastitih ega, nerazjašnjene ambicije i prosjeka. Vrijeme je da se taj prosjek promjeni, bilo to na bolje ili lošije, jer bi jedino to bio znak da se klub miče iz sterilne neizvjesnoti po pitanju ambcija u kojoj se trenutno nalazi, ma koliko god sve bilo naizgled u najboljem redu.